Fizikalno-kemijska svojstva

Cink je 23. najzastupljeniji element na zemljinoj kori , a drugi najzastupljeniji element u eukariotskim stanicama. To je modrikastobijeli metal, postojan na zraku, koji se topi u kiselinama i lužinama. Otkrio ga je Andreas Marggraf 1500. godine, ali se njegova legura s bakrom koristila stoljećima prije. Ime mu potječe od njemačke riječi zink. Glavne karakteristike cinka su malen radijus (0.65 A°), nepromijenjiva valencija, brza izmjena liganada (vežu se uglavnom na S- i N- donore elektrona u biološkim sustavima) i njegova amfoterna svojstva. Osim toga, stereokemijski je fleksibilan što znači da može postići raznoliku koordinacijsku geometriju. U prirodi dolazi samo u spojevima. Najvažniji njegov izvor su sulfidne rude (sfalerit i vurcit) i karbonatne rude (smitsonit). Kao i drugi ioni, cink ima visok afinitet za vezanje na elektrone te se veže snažno na donore poput tiolata i amina. U tablici su sažeta njegova najvažnija kemijska svojstva.

Cink stvara stabilne spojeve s nekoliko molekula, a posebice s aminokiselinama, peptidima, proteinima i nukleotidima. Ima jak afinitet za tiolne i hidroksilne grupe. Navedene karakteristike (fleksibilnost, stabilnost) čine cink iznimno važnim elementom u biološkim sustavima, a upravo navedene karakteristike najbolje objašnjavaju njegove brojne biološke funkcije.

Cink je sveprisutan element te se u većoj koncentraciji nalazi unutar stanica (omjer unutar:izvan stanica iznosi 1:5). Kod sisavaca se nalazi u koncentracijama od 0.02 mM u izvanstaničnoj i 1 mM u unutarstaničnoj tekućini. Ukupna količina cinka u tijelu odrasle žene iznosi oko 1.5 g, odnosno 2.5 grama u tijelu odraslog muškarca. Esencijalnost cinka za rast otkrivena je 1869. godine.

1) Caballero, B., Trugo, L.C., Finglas, P. M. (2003) Encyclopedia of Food Sciences and Nutrition. Academy Press.

2) Medić-Šarić, M., Buhać, I., Bradamante, V. (2000) Vitamini i minerali – istine i predrasude. 2. izd., Zagreb: F. Hoffman – La Roche, 185-189.

3) Domitrović, R., Milin, Č. (2000) Biokemija cinka. Biochemia Medica. 10, 21-27.

4) Valle, B. L., Auld, D. S. (1990) Zinc coordination, function and structure of zinc enzymes and other proteins. Biochemistry. 29, 5647-5659.

5) Filipović, I., Lipanović, S. (1995) Opća i anorganska kemija I i II, 9. izd., Zagreb: Školska knjiga, str. 1096-1101.